Prošli tjedan u pet dana riješila sam zaostatke cijele akademske godine odjednom. Izvršavanje obaveza koje mi se ne sviđaju pretjerano uvijek su čekale posljednje trenutke umjesto da budu prioritet.
Ove godine, kalendarske i akademske, koliko toliko mogu se izvući na događaje koje su poremetili redoslijed prioriteta i shvaćanje da ne moram biti perfekcionist koji osjeća grižnju savjesti jer nisam sve ispite položila odmah.
Nije postojala godina, a da nisam izlazila na jesenske rokove tako da old habits die hard, toliko da ću završiti faks i ne riješiti se te navike. Život postoji izvan zone pisanja seminarskih radova i polaganja ispita.
U srednjoj školi otkrila sam da sam stvorila naviku tog života po rubu u kojem pustim da te ne baš lijepe obaveze procure kroz prste, da prođe neko vrijeme pa se pet do podne sjetim kako je krajnje vrijeme da ih riješim, a onda djelomična strka i panika pomiješana s proračunatim osjećajem samouvjerenosti.
Jednaka situacija prošli tjedan u kojem sam između četiri ispita ubila sezonu serije u sedam sati (kontekstualizirano – cijelu smjenu osobe koja radi) bez ikakve grižnje savjesti samo jer sam odlučila vjerovati u pozitivan ishod i neku ludu sreću koja me uvijek pratila. Ispiti su završili tako da sam ih sve riješila s ne tako lošim ocjenama i pohvalom za najbolje riješen ispit najtežeg kolegija (od navodno najstrožeg profesora), ono za što sam mislila da ću pasti uz pomoć vjere, znanja svih ovih godina studiranja te lude sreće riješila sam iznad svojih mogućnosti.
Time sam se zapitala uz vjeru u sebe i samouvjerenost – koliki je zapravo neiskorišteni ljudski potencijal ako se fokusiramo na bitno i isključimo čekanje iz života ?
Ipak, naučila sam lekciju o tom čekanju. Prvenstveno rezultata tih istih ispita, lošeg perioda da prođe, sunčanih dana, preskupih čizama na sniženju… I na kraju, života.
ZAŠTO UPADNEMO U KRUG ČEKANJA?
Pri odabiru prolongiranja izvršavanja obaveza i čekanja da dođe tih pet do podne trebamo prihvatiti odgovornost za negativan ishod koji na kraju može uslijediti.
Osim odgađanja obaveza (ili liječničkih pregleda!) ljudi odgađaju sve što ima i najmanju naznaku da se može prebaciti za tamo neka, eventualno bolja vremena ili periode kada misle da će imati više vremena.
Poznajem osobe koje odgađaju samorealizaciju i vlastiti napredak, rast, obrazovanje, okušavanje u novim poslovnim prilikama jer se boje ili smatraju da sad nije baš ispravan trenutak za takve pothvate.
Poznajem osobe koji odgađaju druge ljude. Pri tome ne mislim na ignoriranje poziva na kavu već ljude koji su toliko „zapeli“ u procesu samorealizacije smatrajući kako će ih kad oni postanu „nova“ osoba, kad se realiziraju, kad ostvare svoje ciljeve i zakorače u novi, bolji život na cilju čekati entuzijastična masa prijatelja s cvijećem, pohvalama i ovacijama. U većini slučajeva na tom cilju ih dočeka dvije ili jedna osoba, često niti jedna. Kritika koja se može javiti je da su prave osobe one koje su čekale, a s druge strane koliko god osobe bile “prave” ljudi ne funkcioniraju po ON/OFF principu.
Ne može uvijek, u svakom trenutku sve funkcionirati na najboljim i najvišim razinama.
Ne možemo staviti pauzu na život očekujući da će, kad riješimo sve svoje probleme, nas dočekati jednak život kao kad smo se odlučili za te korake. On može biti bolji, ali postoji šansa da privremeno zakoračimo dva, tri koraka unatrag.
Ili možemo odlučiti staviti pauzu, prihvaćajući apsolutno svu odgovornost za svoje postupke.
SINERGIJA ŽIVOTA – KAKO USPOSTAVITI RAVNOTEŽU ŽIVOTA?
Kad sama sebi odgovorim na ovo pitanje očekuje vas još jedan tekst samo na ovu temu.
U traženju odgovora kako detektirati u kojim područjima nisam zadovoljna, koja bih mogla poboljšati te kako na kraju postići taj famozni balans ispred nosa mi se pojavila opcija Robbinsovog kotača života – Wheel of Life – prema koje se okvirno (naglasak na okvirno!) vrjednuje svaki segment života. Prvo odaberete na ljestvci od 1 – 10 koliko ste (ne)zadovoljni određenim segmentom te vam “sveznajući kotač” da poneku smjernicu kako da dizajnirate željeni životni stil, poboljšate poslovni dio, postignete balans na svim aspektima…
I sam Tony Robbins tvrdi kako je previše ljudi uvučeno u koncept življenja u iluziji da će sve sjesti na svoje mjesto umjesto da uložimo trud i vrijeme kako bi napravili evaluaciju sebe, okruženja, života te mogućnosti što vodi DIZAJNIRANJU željenog životnog stila.
Dizajnirati životni stil znači odrediti potrebe koje želimo zadovoljiti i gdje nas to vodi.
Primjerice, ako želim graditi posao koji će biti internacionalan i zahtijevati da sam jedan dan u Japanu, a četvrti u Brazilu moram znati čega se odričem, kako uskladiti druge obaveze te na kraju što ja dobivam od željenog životnog stila, zašto uopće želim živjeti kako želim živjeti. Iz toga proizlazi da ću morati naći osobu koja će se brinuti za Slasha ili će on biti moj suputnik gdje mog išla čak ako to znači kraj svijeta, a kao ljubitelj životinja i svojih ljubimaca ne mogu prebaciti odgovornost brige o njemu na druge osim ako je riječ o iznimnim situacijama.
Uspostavljanje ravnoteže u životu dolazi sa shvaćanjem što je od najveće važnosti, što od kratkoročne, a što od dugoročne.
Još uvijek tražim balans u postavljanju vlastitog životnog balansa.
FOKUSIRAJ SE NA ŠIRU SLIKU ŽIVOTA
Fokusiranjem na širu sliku življenja vrlo brzo ćemo shvatiti da nema točne optimizacije života točno onako kako smo zamislili jer život je tok predviđenih i nepredviđenih događaja.
No, postoje navike koje možemo uvesti u svakodnevicu da bi funkcionirali koliko toliko u pravilima što je nama “normalno”.
Neke od tih navika su:
- Evaluacija života: emotivnog, materijalnog stanja, stanja uma. Za duboku evaluaciju života moramo biti potpuno otvoreni i iskreni prema sebi jer samo tako dolazimo do shvaćanja što zanemarujemo.
- Ispitajte na što se trenutno fokusirate, a na što se želite fokusirati u budućnosti.
- Postavite jasne ciljeve. Prihvatite da će se oni, poput vas, mijenjati s vremena na vrijeme.
- Planirajte.
- Razmišljajte o uspjesima u prošlosti, o strahovima, kočnicama, što vas čini istinski sretnima…
- Povežite se s osobama s kojima ste na istim mentalnim razinama.
- Budite samouvjereni i sigurni u svoje odluke.
Čekanje da se stvari u životu krenu na bolje je krug beskrajnog stagniranja.
Za mene jedino u životu vrijedno čekanja je ljubav.
(Ali o tome nekim u nekim drugim pisanjima.)
Odgovori