Već par dana razgovaram s različitim ljudima (onima kojima je književnost srodna i onima kojima nije) o tome što danas znači biti pisac, književnik ili nešto sasvim treće. Usporedno s tim čitam sve aktualne portale o stanju u državi i kulturi. Čudim se kako mi dosad mozak nije eksplodirao, no osjećam da me nametnuto plasiranje kronične depresije polako izjeda.
Koliko god stanje bilo poprilično alarmantno, iznenađena sam količinom članaka koji su naslovljeni raznim kombinacijama riječi: hrvatska i depresija. Iznova se vrte teze: novaca u kulturi nema, ljudi ne čitaju, previše njih piše, državni poticaji su jedino rješenje… Iz toga se ne može ništa novo i konstruktivno naučiti, osim da smo na rubu ponora, ponovljeno već stoti put. I kako takvim kolektivnim stavom naprijed?
Nedavno je bio objavljen tekst kako mladi autori ovih prostora mogu izdati knjigu, zaključuje se – gotovo nikako. Nažalost, taj tekst osim stanja u Hrvatskoj općenito i trenutno oko bune u kulturi, potvrđuje moj stav – većina je uvjerena kako će i dalje moći sjediti u sobi, pisati, čitati, živjeti svoju utopiju ili distopiju, dok će netko drugi za njega obavljati poslove marketinga, promidžbe i prodaje jer dotičnom/oj nisu srodni.
Za objavljivanje knjige je očito potrebno kvaliteta rukopisa, ambicija, sreća i poneko poznanstvo, često ušteđevina ili kredit ako je knjiga izdana od strane autora. Ipak, naglasak je na sreći jer ako se pisac dotakne u sferu marketinga i menadžmenta postavlja se pitanje – pa kakav si ti onda pisac? Činjenica je da samo izuzeci na globalnoj razini mogu živjeti od knjige, ali ako većina ne može – čemu uporno bježanje od interdisciplinarnosti?
Čemu bježanje od poštenog rada na ”drugom poslu” i novca na kraju krajeva? Zar je umjetnik samo neka marginalizirana jedinka koja kritički progovara, a nema što jesti, dok kritizirano društvo uživa blagodati života? Tko danas pristaje jesti govna na takav način? Zašto se kontinuirano u ovoj državi očekuje – da, „očekuje“ jer druga riječ nije prigodna – financiranja iz različitih proračuna, umjesto da se napokon spoji kvalitetan biznis s kvalitetnim kulturnim proizvodima?
U tekstu Hrvatska književna depresija autorica Maja Hrgović navodi kako se pisac u Hrvatskoj srami te titule toliko da ga provocira. Pa kako i ne bi kad mu društvo ne dopušta da svoju kreativnost pokuša realizirati na ostale načine? Pod društvo ne mislim na čitatelje ni medije, već šačicu njemu srodnih.
Etiketiran kao pisac, a nesposoban za išta drugo kao takav gladan mora umrijeti.
Sve navedeno ne bi bilo problematično da se apsolutno nigdje ne izjašnjavaju mladi autori koji su upoznati s terminima globalizacija, globalna ekonomija, e-knjige i tako dalje. Oni koji se izjašnjavaju po medijima često su se sami utrpali u kutije provjerenih praksi: poticaji iz Ministarstva, razni natječaji i prodavanje knjiga za par kuna u supermarketima. Kakve su to mlade nade kad ne gledaju izvan okvira? Zar je izvan okvira roman s deset dkg mortadele, tilzit gratis?
I sama imam dvadesetak godina te kroz obrazovanje nisam uvidjela da je iznesen način efikasnog rješenja zaposlenja s visokim obrazovanjem, a kamoli ičega drugoga ako sam ne mrdneš guzicom. Osobno imam vremena pronaći „dobitnu kombinaciju“ koja će za mene funkcionirati, ali ona se neće pronaći u procesu povlačenja rastrganog državnog rukava da mi se smiluje. Gdje je ambicija mladeži i kvalitetne radne navike kad se traži milost?
Tko god se želi baviti književnošću, glazbom ili nečim srodnim mora biti spreman na krv, znoj i suze te se uhvatiti ozbiljnog posla. Ako želiš postati pisac pisanje nije hobi, pisanje postaje posao, a posao traži maksimalan angažman. Paradoksalno, vrijeme lovaca na talente je prošlo, a s druge strane okružuje nas toliko globalnih mogućnosti da zapravo ne znaš od kuda krenuti i u kojim se disciplinama dodatno obrazovati.
Zato je krajnje vrijeme da se mladi autori, glazbenici, slikari i ostali umjetnici počnu javno izjašnjavati i iznositi vlastite stavove umjesto dopuštanja drugima, onima koji misle da znaju bolje ili se nisu prilagodili globalizaciji, onemogućavanje ili kreiranje njihovih karijera.
Dok se provlače stereotipi kako bi svatko trebao raditi svoj posao, pisati, glumiti, čitati, biti kulturno uzdignut, ali nikad otvoriti knjigu iz marketinga, raspitati se o networkingu i promociji – jer će to netko drugi za njega, očekivano besplatno – nikad u Hrvatskoj Hollywooda niti života od kulture.
Potpuno mi je nejasno zašto pisci očekuju da žive isključivo od pisanja i takvo razmišljanje je, rekla bih, savremena pošast. Retki su oni koji će napisati remek-delo za kojim će poludeti ceo svet. Čak i najbolji su, barem dok nisu postali baš čitani i poznati, redili još neke poslove – npr. kao novinari, početkom 20. veka i kao diplomate, a bilo je i struka koje se ne povezuju sa pisanjem, poput lekara. Tako da stav – sedim, pišem i živim svoju umetnost i ne mrdam dupetom i komercijala je fuj – jednostavno nije prihvatljiv.
Sva sreća da takav stav polako, ali sigurno odlazi u povijest. 🙂
Gle, u načelu se slažem s tobom, treba se izboriti za sebe na koji god način. Znati nešto o svim aspektima posla kojim se bavimo, a ne kao što kažeš, da očekivati da će za nas sve to obavljati neko drugi. Ako nije funkcioniralo na jedan način, koje su druge opcije? Ipak, sve to stoji do jedne mjere. Baš si pogodila sličnu temu o kojoj pišem. 😀 Prije tjedan dana pročitala sam (sigurna sam da će te zanimati ako nisi) knjigu Moć marketinga u knjižnom izdavaštvu. Analizira praksu i poslovanje hrvatskih izdavačkih kuća, i po svemu izloženom, jasno je vidljivo kako izdavači nisu inovativni, nisu upoznati s potražnjom tržišta (ok, nitko unaprijed ne zna što će profunkcionirati, ali razumiješ me), trendovima i ne ulažu u marketinški angažman. E sad, izdavači nisu tu bezveze. Oni su ti kojima je isto u cilju ostvariti što veću prodaju, a i jednostavno, oni su taj posrednik između publike i pisca koji će pisca, koji već ima svoj posao, rasteretiti intenzivnije brige oko promocije. Kad tome ne bi bilo tako i kad bi pisci sami sebi bili dovoljni, svi bismo bili ultrauspješni samizdati. A ljudi koji su za to stručnjaci ne bi trebali postojati.
Gdje je zapelo, ne znam. Nisu ni izdavači jedini krivi, a ni pisci. To je sustav koji vapi za novim pristupima i rješenjima.
Naravno da nema smisla da pisac plače doma jer nema kruha od njegova rada, odbijajući naći drugi posao da bi preživio. Ali kod nas je to dovedeno na whole new level. Meni je naprosto tužno to što svi talenti, profesionalni, afirmirani, kvalitetni pisci moraju odraditi svojih osam sati pa se u slobodno vrijeme baviti pisanjem i biti normalan i stići sve to. Da nije njihove volje, mi ni ne bismo imali umjetnost! Zašto su slikari, kipari i sl. prepoznati i financirani od strane države za svoj rad, a profesija pisca kao takvog zapravo i ne postoji? Državni poticaji, haha. Cijenim ja to, prekrasno mi je, ali s tim se i dalje nitko ne može profesionalno baviti pisanjem.
A taj kolektivan stav oko stanja u kulturi je i meni umarajuć i zastario do svake mjere. Drago mi je da ga je i tebi dosta. 🙂 Depresivno je jer smo mi depresivni i ne radimo ništa novo kako bismo to promijenili.
Slažem se da je tu sustav zakazao, ali žalosno je da neke izdavačke kuće kod nas uporno gube utrku s vremenom i na tržistu.
Svi su podjednaki krivci jer svatko sebično gleda na sebe, a opet s druge strane svatko od svakoga želi imati maksimalnu korist
koju može izvući, pomalo nelogično… Drago mi je da postoje mišljenja da su promjene potrebne! 🙂