Sjedile smo u našem kafiću, gledajući u daljinu s upitnicima nad glavom; zar doista ovako izgleda sretan život?
Posljednji put kada sam provela punih pet sati na kavi bilo je u srednjoj školi kad smo se zavaravali da je gubljenje vremena dobra stvar. Netko je u to vrijeme naše kave odradio punu smjenu na poslu.
Dakle, ona je zaljubljenaaa i sretna kao nikad u životu; oči joj sjaje, osmijeh od uha do uha. Takvi osjećaji se ne pronalaze na Mreži, već uživo. Zavela su ju morska plavetnila. Svjetla velegrada. U suštini – život. A svaka reakcija usputnog poznanika nakon što ju ugleda je; Boli tebe k*, lijepo ti je tamo, ha? Radiš, uživaš… Na kraju rečenice se obično osjeti pritajeni uzdah zavisti. One male. One – “zavidim ti jer si napravila promjenu, ja nemam muda”. Obje se samo podsmjehnemo na takve reakcije.
Još prije godinu dana nam se život raspadao. Možda zvuči dramatično, u svoje osobno ime mogu reći; dramatično je i bilo. Trenutak na pragu odluka, okolina koja nas je gušila, život se tada temeljio na nekim uspomenama koje su se činile toliko daleko da se više s njima nisam poistovjećivala, više nisu bile dio mene. Bile su iscrpljujuće… Već tad smo zamišljale kako bi nam život mogao izgledati kad se trgnemo.
M. bi osvajala neke nove obale, a ja bih u svojoj vječnoj potrazi za inspiracijom (čitaj: iracionalnom neobjašnjivom ljubavi) pisala, i pisala… Moja fantazija je uvijek bila knjiga koja bi pokorila svijet, pa bi se prema njoj snimio film. I danas imam taj svoj krug ljudi s kojima se uvučem u diskusije koje reflektiraju naš svijet na dohvat ruke u kojem smo preuspješni, presretni i sve pre. Ljubav je uvijek bila u nekim sekundarnim planovima. Sve dok nas jednog po jednog nije spontano ošamarila.
Grupica dvadesetgodišnjaka ne priča o ljubavi. Mi koji pričamo držimo se za nju s par odabranih osoba s kojima ćemo podijeliti svoj sjaj u očima, sreću, trnce i sve one lijepe trenutke koje proživljavamo. Pročitali smo previše knjiga, pogledali previše filmova, preslušali dovoljno glazbenih opusa, iskusili dovoljno osjećaja da znamo prepoznati onaj pravi.
Ljubav nije nestala, ali će polako iščeznuti. U neke privatne daljine kojih se zntiželjnici preko Mreže žele dokopati ili u one inspirativne quoteove koji se s uzdasima čitaju. Iščeznut će s olakim shvaćanjem nje same kao neprocjenjivog osjećaja, osjećaja pripadanja koji je dijeli s onom drugom osobom, ne s cijelim svijetom. Svijet može promatrati, ali često ne vidi, niti osjeti.
Promatram oko sebe parove koji se sastaju, rastaju, one skrivene, prijatelje s povlasticama, one nedefiniranih odnosa – svi su u vrtlogu života, a jedine razlike među njima su koliko su se odlučili prepustiti osjećajima, življenju, a da pri tom negdje putem nisu zapeli u normama. Normama koji im nameće suvremeni život ili onaj duboko ukorijenjeni tradicionalni, onaj koji nametanjem nečeg “ispravnijeg” ubija spontanost, ubija prepuštanje…
Jer da nema te spontanosti slavljenja života, ljubavi M. i ja bi tapkale u onom mraku i tražile izgovore zašto nam je život u stagnaciji i gdje su ti snovi koje uporno sanjamo!
Da nije tog osjećaja slobode, ona ne bi ponovno pakirala kofere za putovanje života, a ja ne bih našla svoju vječnu inspiraciju. I pisala, upravo sada sa smiješkom na licu. Nekad je teško pronaći ono što nam je oduvijek bilo ispred nosa.
I da nije tog osjećaja pripadanja danas ne bi sjedila s njom i pričala o ljubavi.
Toplo!